Странице

Добродошли на страницу посвећену идеји хришћанске демократије.

недеља, 24. фебруар 2013.

Hrišćanska demokratija

 
Intervencionističke politike su takođe usvojile hrišćanske demokratske partije koje su nakon 1945. godine formirane u raznim delovima Evrope. Najvažnije od njih su bile Hrišćanskodemokratska unija (CDU) u Zapadnoj Nemačkoj i Hrišćanska demokratska partija (DC) u Italiji. Nakon Drugog svetskog rata, kontinentalni konzervativci su napustili svoja autoritarna verovanja. Ovaj novi oblik konzervativizma bio je privržen političkoj demokratiji i pod uticajem paternalističkih tradicija katolicizma. Kako je protestantizam povezan sa idejom spasenja kroz individualni napor, često se smatra da njegova društvena teorija prihvata individualizam (videti str. 30) i veliča vrednost napornog rada, konkurencije i lične odgovornosti. Nemački sociolog Maks Veber / Max Veber/ (1864–1920) na primer, povezivao je protestantsku etiku sa „duhom kapitalizma“. Nasuprot tome, katolička društvena teorija umesto na pojedinca, tradicionalno je usresređena na društvenu grupu i umesto konkurencije, ističe ravnotežu ili organsku harmoniju. Tokom 19. i početkom 20. veka, katoličke partije, kao što je Zentrum,  Partija centra u Nemačkoj, uprkos papskoj čvrstoj privrženosti autokratiji, podržavale su ustavnu vlast, političku demokratiju i društvenu reformu. Nakon 1945. godine, katolička društvena teorija je podsticala novoformirane hrišćanske demokratske partije da praktikuju jedan oblik demokratskog korporativizma koji ističe značaj posredničkih institucija kao što su crkve, sindikati i poslovne grupe, koje povezuje pojam „socijalnog partnerstva“. Nasuprot tradicionalnom isticanju nacije, Hrišćanska demokratija, posebno u Nemačkoj, takođe je podržavala katolički princip filijale, ideje po kojoj odluke treba da donosi najniža odgovarajuća institucija. Simpatija prema principu filijale dopušta hrišćanskim demokratama da podrže, kako decentralizaciju, naročito u formi federalizma, tako i, u izrazitom kontrastu sa britanskim konzervativcima evropeizaciju ili evropsku integraciju.
Spremnost hrišćanskih demokratskih partija da praktikuju kejnzijanske politike velferizma mnogo se ozbiljnije oslanja na flaksibilne i pragmatične ideje ekonomista kao što je Fridrih List / Friedrich List/ (1789-1846), nego na stroge tržišne principe Adama Smita (videti str 53.) i Dejvida Rikarda. List je, na primer, naglašavao ekonosmki značaj politike i političke moći u priznavanju potrebe za intervencijom vlade, kako bi se nerazvijenije industrije zaštitile od nemilosrdne strane konkurencije. To je dovelo do podržavanja ideje „ekonomije društvenog tržišta“ koja je veoma uticajna u velikom delu kontinentalne Evrope. Društveno tržište je ekonomija koja je strukturisana na tržišnim principima i u velikoj meri je slobodna od vladine kontrole, a deluje u kontekstu društva u kojem se kohezija održava kroz sveobuhvatni sistem socijalne zaštite i efikasnih javnih usluga. Otuda tržište  nije toliko cilj po sebi, koliko sredstvo za stvaranje bogatstva, kako bi se postigli širi društveni ciljevi. Rezultat takvog mišljenja je poseban model kapitalizma koji je usvojen u većem delu kontinetalne Evrope, i u izvesnoje meri, u Evropskoj Uniji, koji se ponekad naziva Rajnsko-аlapski kapitalizam ili „socijalni kapitalizam“, nasuprot angloameričkom kapitalizmu ili „preduzetničkom kapitalizmu“. Dok prvi ističe partnerstvo i saradnju, drugi se zasniva na nesputanim radovima tržišne ekonomije. Zamisao društvenog tržišta je od 70 tih godina 20. veka kontinentalni evropski konzervativizam uopšte, a posebno demohrišćane, učinila znatno manje prijemčivim za ono što je privlačno u ekonomiji slobodnog tržišta, nego u britanskoj i američkoj verziji paternalizma jedinstvene nacije.
 
Hejvud, Endru (2005), Političke ideologije, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 91 - 93 str
 

Kako koncept Socijalne tržišne privrede može da se prenese na druge zemlje?

Prenošenje koncepta Socijalne tržišne privrede u druge zemlje moguće je jedino prilagođavanjem. Ideja Ordo - liberalizma bazira se na humanizmu i hrišćanskoj socijalnoj doktrini, a njeno prilagođavanje je utoliko lakše, ukoliko su ideali i predstava o čoveku dotične partnerske zemlje bliži ovim pretpostavkama. Prilagođavanje je, međutim, u principu moguće i na druge kulture. Važno je, pritom, da se uzmu u obzir odgovarajući istorijski trenutak, kao i vrednosti i ciljevi društva. U tom slučaju , teoretski koncept Socijalne tržišne privrede sa svojim regulativnim principima može da služi kao kompas za usmeravanje regulativne politike. Mogućnost prilagođavanja približava se svojoj granici tek kada su predstave o vrednostima tog društva u suprotnosti sa osnovnim principima Socijalne tržišne privrede, dakle, pre svega, sa predstavama o supsidijarnosti, solidarnosti kao i principom individualnosti. Međutim, po preovlađujućem mišljenju, osnovni preduslovi za uvođenje Socijalne tržišne privrede već su ispunjeni u svim zemljama u razvoju, i u zemljama na pragu industrijskog razvoja. U svim nacionalnim ekonomijama, bez obzira na stepen razvijenosti, isti ekonomski zadatak jeste da se smanji nestašica dobara neophodnih čoveku, a takođe postoji i načelna upućenost u tržišne procese. Uz to, privredni poredak postaje sve važniji kako raste i stepen raavijenosti, jer koordinisanje privrednih delatnosti, uz sve veću podelu posla, postaje teže.

Fondacija Konrad Adenauer
Socijalna tržišna privreda: osnovne ideje, principi i koncept / [ priredila] Fondacija Konrad Adenauer; [ prevod Ivana Antić] . – Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 2008 ( Beograd: Publish). – 27 str; 21 cm. – (Biblioteka KAS Ekonomija / Fondacija Konrad Adenauer) 25 str.

Šta je to socijalno u Socijalnoj tržišnoj privredi?

Politika socijalne sigurnosti suština je koncepta Socijalne tržišne privrede. Iako je konkurentska privreda u stanju da ograniči ostvarivanje prihoda sa pozicije tržišne moći, čime se uspostavlja pravednost po pitanju učinka, tržišni mehanizam je u to meri etički neutralan koliko cena koja se formira odslikava samo nestašicu, ali ne garanatuje i kakogod definisanu socijalnu pravdu. Predstava o pravednosti u Socijalnoj tržišnoj privredi od pravednosti u startu (princip jednakih šansi), koja je, pored principa socijalne države, utemeljena u Ustavu. Sa socijalno – političkih stanovišta obe zahtevaju intervenisanje u tržišnu privredu, što međutim, mora da bude u skladu sa gore navedenim principima privredne politike.
Najvažnija intervenisanja jesu:
• Sistemi socijalnog osiguranja od bolesti i nezaposlenosti na nivo iznad preduzeća, obezbeđivanje prihoda starosti kao i osiguranje od rizika u slučaju upućenosti na negu, koji se povećava u starosti.
• Obezbeđivanje minimalnog životnog standarda pružanjem socijalne pomoći (danas: pomoć za nezaposlene II), koju, po potrebi, obezbeđuje država nezavisno od toga da li je pogođeni građanin ikada uplaćivao socijalno osiguranje.
• Pored toga, posebna važnost u Socijalnoj tržišnoj privredi pridaje se uređenju tržišta rada, jer je za široke slojeve društva plata jedini ili, u najmanju ruku, najvažniji izvor prihoda.
• Tarifna autonomija daje sindikatima pravo da u ime svojih članova zaključuju tarifne ugovore sa udruženjima poslodavaca ili sa pojedinačnim preduzećima, kao i da, pritom, u ekstremnim sličajevima, uđu u štrajk. Faktički, tržište rada u Socijalnoj tržišnoj privredi jeste jedino rešenje na kojem se karteli ne samo u pojedinim slučajevima tolerišu, već su čak i izričito poželjni.
• Zaposleni preko svojih izabranih predstavnika ostvaruju prava na saodlučivanje u preduzeću, po kojima je za odluke koje su važne za zaposlene, obavezno davanje njihove saglasnosti (recimo u otpuštanju i programima sanacije).
• Sloboda ugovaranja se u brojnim segmentima radnog prava ukida u cilju zaštite zaposlenih. Zakonske odredbe o ugovorima o radu obavezno se primenjuju, a široko postavljeno pravo zaštite od otkaza obezbeđuje da gubitak radnog mesta ostane ultima ratio, i da se pre davanja otkaza iskoriste sve alternative prilagođavanja kapaciteta preduzeća.
Načelna neophodnost politike socijalnog osiguranja i regulisanja tržišta rada utemeljena je u osnovnim načelima Socijalne tržišne privrede, ali ne i precizan način na koji će se ona ostvariti. U proteklih šezdeset godina je zbog toga iznova dolazilo do prilagođavanja sistema socijalnog osiguranja. Dok se osamdesetih godina uled porasta životnog standarda uglavnom radilo o izgradnji samog sistema, u svetlu sve veće globalizacije u politici se došlo do zaključka da je neophodna izvesna konsolidacija u oblasti socijalne politike. Na ovaj način postaje jasno da Socijalna tržišna privreda ni za socijalnu politiku ne predstavlja neki okamenjen sistem, već pre da svako društvo i svaka generacija moraju da pronađu neki nov konsenzus o željenoj i primerenoj meri socijalne sigurnosti.

Fondacija Konrad Adenauer
Socijalna tržišna privreda: osnovne ideje, principi i koncept / [ priredila] Fondacija Konrad Adenauer; [ prevod Ivana Antić] . – Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 2008 ( Beograd: Publish). – 27 str; 21 cm. – (Biblioteka KAS Ekonomija / Fondacija Konrad Adenauer) 17-19 str.
 

Elementi Socijalne tržišne privrede

Po ideji Ordo – liberalizma, privredni poredak čine konstitutivni faktori i regulativni principi. Dok konstitutivni faktori čine dugoročni okvir koji se može uspostaviti jednim odgovarajućim pravnim poretkom, regulativni principi opisuju neophodnost intervencija koje su uvek neminovne kako bi se postiglo da konstituisani poredak donese za društvo optimalne rezultate. Ovde se uvek pravi poređenje sa jednim motorom koji se proizvodi u fabrici (konstitutivni faktori), koji, međutim, samo redovnim održavanjem i podmazivanjem (regulativni principi), može da vrši svoju funkciju.
Konstitutivni faktori Socijalne tržišne privrede
Kao konstitutivne faktore Socijalne tržišne privrede, Frajburška grupa definisala je sledeće principe:
• Mehanizam tržišnih cena: najviši princip konkurencije jeste nastojanje da se postignu konkurentne cene, jer je tržišno ekonomski sistem jedino slobodnim formiranjem cena na tržištu usled konkurencije u stanju da ispunjava svoju kontrolnu funkciju.
• Primat monetarne politike: potrebno je obezbediti stabilnost nivoa cena. Ovde se u prvom redu reflektuje nemačko iskustvo sa dve hiperinflacije početkom XX veka. Pod inflacijom cene gube svoju informativnu funkciju. Na taj način racionalna ekonomska računica gubi svoje osnove, a kontrolni mehanizam tržišnog formiranja cena gubi svoje dejstvo.
• Princip otvorenih tržišta: treba obezbediti slobodan pristup tržištu. Kod slobodnog pristupa tržištu monopoli ne mogu da nastanu, a karteli ne mogu da ostvare svoje efekte. Otvorena tržišta sprečavaju nastanak pozicija moći i s njom povezanog prihoda.
• Privatna svojina ima primat nad državnom svojinom: garantovanje individualnog prava na raspolaganje imovinom stimuliše akciju, neophodan je preduslov za decetralizovano postavaljanje i realizaciju planova, i obezbeđuje nezavisnost i sigurnost pojedinaca.
• Princip slobode ugovaranja: privredni subjekti slobodni su da zaključuju ugovore s kim god i sa bilo kakvim sadržajem, ukoliko se time ne krši važeće pravo i ne sputava. Ova sloboda ugovaranja jeste preduslov da se kroz konkurenciju afirmišu najefikasniji ponuđači.
• Princip odgovornosti: odgovornost u Socijalno tržišnoj privredi mora biti u rukama onih koji imaju pravo da raspolažu nekim pravom, i koji donose odluke.
• Konstantnost privrede treba – kao poslednji konstitutivni princip – da obezbedi da domaćinstva i preduzeća imaju najveću moguću sigurnost prilikom donošenja svojih odluka, i da se ne otežava donošenje dugoročnih investicionih I potrošačkih odluka usled česte promene kursa politike.
Regulativni principi Socijalne tržišne privrede
Pomoću konstitutivnih faktora uspostavljeni tržišno – ekonomski poredak stvara okvir za rad privrednih subjekata koji se rukovodi efikasnošću. On kao takav, takođe, ima i jednu socijalnu karakteristiku jer sprečava iskorišćavanje tržišne moći na uštrb slabijih, i mnogobrojnim ljudima omogućava da na tržištu ostvare funkcionalni prihod. Međutim, bez dodatnih intervencija, on ne može da ispuni pre svega zahtev koji postavlja princip socijalne države, koji – utemeljen u Ustavu Nemačke ( čl. 20 I, I čl. 28 I) – zahteva od društva da se stara i o onim ljudima koji – bez obzira na razloge – nisu u stanju da izdržavaju sami sebe. Zbog toga su u jednoj Socijalnoj tržišnoj privredi neophodne dalje intervencije u obliku regulativnih principa, a u njih se ubrajaju:
• Državna kontrola monopola: Drugačije nego, na primer, američki model konkurencije, u Socijalnoj tržišnoj privredi ne smatra se da je svrsishodno eliminisati monopole. Umesto toga, monopole treba (pri tom je reč o, pre svega prirodnim monopolima), staviti pod nadzor države, i sprečiti zloupotrebu moći.
• Za korekciju primarne raspodele prihoda potrebna je politika o prihodima u skladu sa socijalno - političkim aspektima. U Socijalno tržišnoj privredi to znači postojanje progresivnog poreza na dohodak kao i sistema naknade umesto plate koji pruža sigurnost svima koji su ostali bez individualnog prihoda usled bolesti, nezaposlenosti ili starosti.
• U cilju internalizacije eksternih efekata potrebno je da se primenom adekvatnih mera na individualne ekonomske kalkulacije dodaju iznosi troškova koji nastaju u društvu. Ovaj regulativni instrument služi naročito problematici korišćenja prirodnih resursa koji bi se – zbog toga što se na prirodna dobra po pravilu ne daju svojinska prava – u slobodnoj tržišnoj privredi koristili besplatno, a time i neumereno.
• U slučaju neadekvatnog odnoa ponuda na tržištu rada, naročito poznatog s početka doba industrijalizacije u XIX veku (pri opadajućim platama, radnici su možda primorani da ponude više rada kako bi ipak obezbedili svoju egzistenciju; na taj način se, međutim, plate još više smanjuju), moraju se preventivno preduzeti privredno - političke mere kojima će se onemogućiti smanjivanje plata. Privredna politika Socijalne tržišne privrede u tom smislu obezbedila je ustavno zagarantovanu tarifnu autonomiju (čl. 9 III), kojom se na tržištu rada izričito dozvoljava formiranje sindikata – dakle, kartela zaposlenih – koji s predstavnicima poslodavaca pregovaraju o visinama plate i uslovima rada. Čak iako nije verovatno da danas može da nastupi slučaj neadekvatnog odnosa ponuda na tržištu rada, tarifna autonomija je do danas očuvana jer sprečava uticaj države na politiku plata.

Fondacija Konrad Adenauer
Socijalna tržišna privreda: osnovne ideje, principi i koncept / [ priredila] Fondacija Konrad Adenauer; [ prevod Ivana Antić] . – Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 2008 ( Beograd: Publish). – 27 str; 21 cm. – (Biblioteka KAS Ekonomija / Fondacija Konrad Adenauer) 15-17 str.

Koji su osnovni principi privredne politike u Socijalnoj tržišnoj privredi?

Tri osnovna principa privredne politike u okviru Socijalne tržišne privrede glase:
1. Zadatak privredne politike jeste da tako postavi dugoročno važeće okvire privrednog procesa, kako bi tržišni mehanizmi mogli da dovedu do društveno optimalnih rezultata. Privredna politika, je time, u Socijalnoj tržišnoj privredi prevashodno regulativna politika.
2. Kada regulativna politika ne obećava uspeh, onda je zadatak privredne politike da strukturno neutralno i nediskriminišući interveniše u privredni proces. Procesna politika tako ima, s jedne strane supsidijarni karakter, a s druge strane se delovanje države ograničava, te su aktivna strukturalna politika ili čak podrška pojedinim preduzećima zabranjeni.
3. Zadatak privredne politike jeste da u skladu sa sistemom deluje na tržišta, što znači da ne suspenduje mehanizme fukcionisanja Socijalne tržišne privrede. Mehanizmi funkcionisanja Socijalne tržišne privrede su, međutim, mehanizmi tržišno - ekonomskog poretka – cene. Intervencije u mehanizam formiranja cena su, stoga, principijalno zabranjene. Time se ne isključuje povećanje poreza, ali se isključuje utvrđivanje najnižih i najviših cena.
Nije uvek politika u Socijalnoj tržišnoj privredi mogla da se odupre iskušenju da ne povredi ova osnovna načela u korist pretpostavljenih bržih političkih uspeha, i da uz pomoć subvencija ili drugih kratkoročnih intervencija na tržištu „ne pomogne“ ekonomskim akterima koji su zapali u nepriliku. Pitanje razloga za neki povremeni slabiji privredni razvoj u Nemačkoj može naći svoj odgovor, takođe, i u ovim principima.

Fondacija Konrad Adenauer
Socijalna tržišna privreda: osnovne ideje, principi i koncept / [ priredila] Fondacija Konrad Adenauer; [ prevod Ivana Antić] . – Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 2008 ( Beograd: Publish). – 27 str; 21 cm. – (Biblioteka KAS Ekonomija / Fondacija Konrad Adenauer) 12, 13 str.

четвртак, 21. фебруар 2013.

Vučić sa članovima CSU/CDU o EU

Delegacija Vlade Srbije, koju predvodi prvi potpredsjednik Vlade Aleksandar Vučić, razgovarala je u Bundestagu sa poslanicima vladajuće koalicije CSU/CDU.

Vučić, potpredsjednica Vlade za evropske integracije Suzana Grubješić, savjetnik predsjednika Srbije Marko Đurić i predsjednica skupštinskog Odbora za evropske integracije Milica Delević, razgovarali su sa njemačkim poslanicima u okviru radnog doručka.

Planirano je da se Vučić danas sastane sa savjetnikom njemačke kancelarke za spoljnu i bezbjednosnu politiku Kristofom Hojzgenom, dok će potpredsjednica Grubješić imati susret sa savjetnikom šefice njemačke vlade za evropska pitanja Nikolausom Majero-Landgrutom.

Grubješić, Delević i Đurić, pored toga, učestvovaće i na konferenciji "Balkan i budućnost Evrope: uloga Srbije", koju organizuju Fondacija Robert Boš, Evropski fond za Balkan i Beogradski fond za političku izuzetnost.

Vučić će, kako je najavljeno, razgovarati u Berlinu i sa zamjenikom hrvatskog premijera Nevenom Mimicom, kao i šefom crnogorske diplomatije Igorom Lukšićem.

http://www.slobodnaevropa.org/archive/news/latest/500/500.html?id=24908580

уторак, 19. фебруар 2013.

Дунавски мостови

SPO - SLS


Српски покрет обнове и Словеначка народна странка (Словенска људска странка - СЛС) организоваће 9. марта у Новом Саду међународну конференцију „Дунавски мостови - улога хришћанске демократије у приближавању Западног Балкана Европској унији“.
Конференцију ће отворити председник СПО Вук Драшковић, потпредседник СЛС Франц Богович, министар пољопривреде у влади Словеније, као и градоначелник Новог Сада Милош Вучевић.
На Конференцији ће учествовати представници сродних политичких партија из Аустрије, Мађарске, Хрватске, Румуније и Бугарске.
Овом манифестацијом СПО крунише вишегодишњу сарадњу са својом сестринском странком из Словеније, а симболички изабран датум почетка Конференције наглашава заједничке анти-комунистичке корене две организације, који стоје у темељу актуелних про-европских, демократских и хришћанских стремљења СПО и СЛС.
http://www.spo.rs/vest.php?id=521
 

субота, 16. фебруар 2013.

Gde smo,kuda idemo i šta nam je činiti?


Srbija,zemlja koja je u prethodnim decenijama pretrpela drastičan odliv mozgova,koji na žalost i dalje traje,danas ima svega 11% onih sa višom školom ili fakultetom uključujući i mastere,magistre i doktore nauka. Procenat onih koji imaju završenu srednju školu je oko 41%, dok je broj onih koji uopšte nemaju završenu nikakvu školu približno čak 8%. Iz ove statistike nije teško utvrditi da živimo u zemlji u kojoj gotovo polovina stanovništva ima završenu samo osnovnu školu.Ukoliko nešto ubrzo ne bude promenjeno, jasno je da ove cifre mogu postati samo još poražavajuće .
Sa postojećom strategijom,malo je verovatno da će naša zemlja u skorije vreme moći da budzetskim sredstvima dosegne nivo od 6% BDP ulaganja u obrazovanje koje preporučuje UNESCO,što je inače dvostruko više nego što se od zemalja članica NATO-a traži da ulažu u odbranu.Ukoliko želimo da povećamo broj visokoobrazovanih u Srbiji,nije dovoljno samo da više novca uložimo u postojeći obrazovni sistem ,jer on ni u prethodnih četiri ili pet decenija nije uspeo da nas uvede u red obrazovanijih nacija Evrope.Sve dok od mladih ljudi i njihovih već osiromašenih roditelja budemo očekivali da studentske dane provode u nerealno visoko plaćenim stanovima postojećih univerzitetskih centara,broj visoko obrazovanih nećemo uspeti da povećamo.
Decentralizacija obrazovanja
Ukoliko zaista želimo da povećamo broj visokobrazovanog stanovništva u Srbiji, neophodno je da promenimo pristup i umesto univerziteta čiji su gotovo svi fakulteti smešteni u jedan grad učinimo suprotan korak.Dakle, fakultete treba preneti u gradove u kojima mladi ljudi već žive. U prvoj fazi,ne bi bilo potrebno premeštati čak ni cele fakultete.Dovoljno bi bilo otvoriti konsultativna odeljenja u kojima bi se nastava odvijala na nekoliko smerova i u kojima bi bilo omogućeno polaganje ispita.Zašto ne bismo mogli da imamo neku vrstu odeljenja Fakulteta političkih nauka u Nišu, ili beogradskog Pravnog fakulteta u Šapcu? Šta fali tome da se diplomirani turizmolozi školuju u Kraljevu ili Vrnjačkoj Banji, Brusu i Raškoj, pored Kopaonika? Pri tome, imamo 6000 mladih talenata koje stipendira Fond za mlade talente “Dositeja”. Stipendisti imaju obavezu da 5 godina rade u Srbiji, a među njima ima puno magistara i doktora nauka. Možda bi neko od njih želeo da se vrati u svoj rodni grad kao univerzitetski predavač.
Mane
Bojazan da bi se decentralizacijom I premeštanjem fakulteta u manja mesta u njima lakše dolazilo do diploma, ili da bi kvalitet nastave bio lošiji, ne mora biti opravdana.U prilog tome ide i činjenica da su studenti Tehničkog fakulteta "Mihajlo Pupin" iz Zrenjanina, bili drugi na svetu na Microsoft takmičenju u dizajnu softvera Imagine Cup. To je najveći uspeh koji je postigla jedna ekipa iz Srbije na ovom takmičenju ikada. Sigurno ne bi uspeli tako dobro da se plasiraju, da nisu imali odgovarajuću podršku profesora svog matičnog fakulteta i da na njemu nisu stekli znanja, koja jedan Microsoft očigledno smatra za vredna svetskog priznanja.
Kvalitet nastave u manjim sredinama svakako bi i samo tržište dovelo na odgovarajući nivo. Jer, ko bi hteo da studira na fakultetu posle čijeg završetka ne bi imao nikakve izglede za pronalaženje odgovarajućeg posla?! Dakle, ukoliko bi želeli da privuku studente, fakulteti bi morali da rade na tome da njiove diploma vode do dobrog posla, lepe karijere i pristojnog života.
Prednosti
Premeštanje fakulteta u manja mesta blagotvorno bi delovalo i na oživljavanje tih sredina i u privrednom i u društvenom i u kulturnom pogledu. Jer,gde ima studenata, tu ima i kulturnih dešavanja, volonterskih akcija, omladinskih projekata, koji zajedno u velikoj meri doprinose unapređenju sadržaja za mlade.
Takođe, decentralizacijom bi se svakako u velikoj meri olakšalo i roditeljima. Troškovi plaćanja stanarina,hrane, računa, dzeparca, kao i putni troškovi ,na ovaj način bi se mogli izbeći ili značajno redukovati.To bi dovelo do toga da i deca iz osiromašenih porodica mogu studirati, čime bi im bila pružena šansa da u životu prođu bolje nego njihovi roditelji. Takođe, studiranjem u gradu iz kojeg su,studentima bi bili I lakše dostupni kontakti I poznanstva koje su već stekli , što bi im svakako bilo od pomoći prilikom pronalaženja odgovarajućeg posla.
Ulagati više,ali i pametnije
Povećavanjem broja šansi i mogućnosti za sticanje kvalifikacija na lokalnom nivou povećavao bi se i broj visokoobrazovanih građana. Srbija, pored toga što bi morala da ulaže više u obrazovanje, mora da ulaže i pametnije, a to u ovom slučaju znači podsticanje mogućnosti za širenje visokog obrazoanja u manjim sredinama. Ne treba bežati od toga da i mala mesta postanu veliki univerzitetski centri. Na kraju krajeva, neki od najboljih univerziteta na svetu nisu u metropolama, već u malim mestima daleko od vreve savremenih velegrada.
Imajući sve navedeno u vidu, ne bi trebalo da bežimo od mogućnosti da se postepeno u Čačku osnuje univerzitet, koji ne mora nužno biti državni, već možda i neki vid javno-privatnog partnerstva. Bila bi to sjajna prilika da vratimo naše mlade doktore nauka u mesto iz kog su potekli, da pored profesorskog rada svojim idejama i stručnim znanjem pomažu i našoj lokalnoj samoupravi, privatnim firmama i komšijama. Tehnički i agronomski fakultet su već tu. Veliko interesovanje mladi Čačani su pokazivali i za pravne i ekonomske nauke. Zašto ne bismo preko potrebne investicije u sportsku infrastrukturu povezali i sa osnivanjem fakulteta fizičke kulture u našem gradu?
Koristi od univerziteta koji bi smo mogli da nazovemo na primer Gradački (po verovatno prvobitnom nazivu našeg grada) osetila bi većina Čačana. Mnogi bi mogli da ostvare dodatne prihode od iznajmljivanja stambenog prostora studentima. Ugostitelji i vlasnici malih trgovina bi imali više mušterija. Prodavci hrane na pijacu imali bi više potencijalnih kupaca. Autoprevoznici bi imali više putnika. Podigao bi se broj umetnika koji bi u Čačak dolazili jer tu imaju odgovarajuću publiku. Ako se ozbiljno pristupi organizaciji univerziteta i njegovoj promociji, povećaće se i interesovanje investitora za naš grad.
Čačani su navikli na to da se takmiče i da se svojim kvalitetima bore da dobiju pravu šansu. Zbog toga smo ubeđeni da bi i diploma Gradačkog univerziteta (ili Čačanskog, kako Vam se više dopada) ubrzo postala cenjena, barem kao i one stečene u većim univerzitetskim centrima. A naš grad bi dobio instituciju od koje bi vrlo brzo većina Čačana mogla da oseti korist. Stvoriti nove šanse i kroz visoko obrazovanje je takođe vid decentralizacije za koje se Ujedinjeni regioni Srbije zalažu.

Autor: Dragan Šljivić, Čačanin na doktorskim studijama u Nemačkoj
 
 

петак, 15. фебруар 2013.

Срећан Дан државности!

Обележава се Дан државности

Србија обележава Дан државности у спомен на Први српски устанак и Сретењски устав. Председник Томислав Николић положио венац на Споменик незнаном јунаку на Авали.
Дан државности у Србији обележава се низом манифестација, а централна свечаност одржаће се после подне у Скупштини Србије, уз присуство председника државе Томислава Николића и премијера Ивице Дачића.
Dan-drzavnosti.jpg
Медведев честитао Дачићу Дан државности
Председник Владе Руске Федерације Дмитриј Медведев честитао је Дан државности Србије премијеру Ивици Дачићу.
"Са задовољство наглашавам карактер руско-српских односа, утемељених на традиционалном пријатељству и духовној блискости наших народа. Сигуран сам да даљи напредак трговинско-привредне сарадње и реализација заједничких пројеката потпуно одговарају интересима Русије и Србије", поручио је Медведев.
Премијеру Дачићу честитке поводом Дана државности упутили и премијери Бугарске, Турске, Мађарске и Републике Србије.
Председник Србије Томислав Николић положио је поводом Дана државности Србије, венац на Споменик незнаном јунаку на Авали.
Николић је у спомен књигу уписао: "У име свих грађана Србије, у име деце која живе у миру, у име Србије која постоји, изражавам захвалност зато што сте свој живот принели као жртву својој Србији."
Николић је даље написао: "Тешко је ако си непознат, а јунак, али је на понос Србији за коју ћемо се вечито борити. Познати и непознати. Хвала."
Поводом обележавања националног празника, председник Владе Србије Ивица Дачић у 12 часова ће традиционално положити ловоров венац на саркофаг вожда Карађорђа у Цркви Светог Ђорђа на Опленцу у Тополи.
Како је саопштила Владина Канцеларија за сарадњу с медијима, церемонија полагања ловоровог венца Владе Србије биће обављена уз највише државне и војне почасти које ће том приликом одати почасна јединица Гарде Војске Србије.
У тој цркви епископ шумадијски Јован ће у 13.20 служити помен, после чега ће венце на саркофаг Карађорђа положити принц Александар Карађорђевић и принцеза Катарина, а у име председника Србије његов саветник Оливер Антић.
Председник и премијер ће у 16 сати присуствовати централној манифестацији у Дому Народне скупштине, где ће бити одржана свечана седница, додељена одликовања заслужним грађанима и отворена изложба у холу парламента.
Томислав Николић уручиће поводом Дана државности одликовања појединцима, друштвима и институцијама за посебне заслуге, испољену храброст и часно извршавање дужности.
У јутарњим сатима у Цркви вазнесења Господњег у Орашцу служена је света архијерејска литургија којој су присуствовали и принц Александар и принцеза Катарина, а потом ће уследити помен Карађорђу и устаницима у Марићевића јарузи и полагање ловорових венаца.
http://www.rts.rs/page/stories/ci/story/124/%D0%94%D1%80%D1%83%D1%88%D1%82%D0%B2%D0%BE/1267128/%D0%9E%D0%B1%D0%B5%D0%BB%D0%B5%D0%B6%D0%B0%D0%B2%D0%B0+%D1%81%D0%B5+%D0%94%D0%B0%D0%BD+%D0%B4%D1%80%D0%B6%D0%B0%D0%B2%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82%D0%B8.html
 

четвртак, 14. фебруар 2013.

Две трећине радника с „рупом” у стажу

Од око 330.000 фирми и радњи у децембру је зараде и доприносе исплатило 95.000 послодаваца. Више од 97.000 послодаваца „заборавило” је да својим запосленима исплати зараде, док је плату без пореза и доприноса током децембра измирило око 6.000 послодаваца.

(Фото Танјуг)

Две трећине радника у Србији има „рупу” у стажу, јер су остали без уплаћених доприноса за пензијско и инвалидско осигурање које је послодавац по закону морао да плати. Подаци пензијског фонда закључно с 31. децембром 2012. године, показују да је око 60 одсто послодаваца или 147.265 испунило обавезу и у року поднело пријаву за уплату пензијских доприноса за 2011. годину.
Послодавци, подсећа Јелица Тимотијевић, директор Сектора за односе с јавношћу у ПИО фонду, обавезни су по закону да до краја априла текуће године доставе пензијском фонду доказе о исплаћеним зарадама и плаћеним доприносима у претходној години. Она апелује на послодавце да не пропусте тај рок.
У поређењу са 2011. годином очигледно је, каже она, да се ажурност послодаваца у 2012. повећала, јер је већи број послодаваца доставио доказе о уплаћеним доприносима.
Према подацима фонда у 2011. години пријаву је поднело 93.668 послодаваца. Лане је тај број био за око 53.000 већи.
ПИО фонд је због неажурности и неодговорности послодаваца прошле године упутио 8.604 опомена, а њих око 5.074 је по добијању опомене поднело образац како би намирило доприносе за своје запослене. Пензијски фонд је због неподношења обрасца за уплату доприноса током 2012. годинеупутио 359 прекршајних пријава.
Од укупно 224.838 послодаваца који су поднели пријаву највише их је на подручју Београда – 93.816, Ниша – 20.200, Новог Сада – 15.416 и Сремске Митровице – 8.101.
Трајна и законска обавеза послодаваца је, истиче Тимотијевић, да плаћају доприносе за пензијско и инвалидско осигурање за све запослене. Уколико послодавац не буде поштовао рокове, што се сматра прекршајем, предвиђене су новчане казне од 10.000 до 800.000 динара за послодавца, а од 2.500 до 50.000 за одговорно лице. Неажурност послодавца основни је разлог због кога касне решења о пензионисању, напомиње Тимотијевић.
Фонд је омогућио послодавцима да обаве и електронску прелиминарну контролу М4 образаца, а до сада је више од 15.000 послодаваца користило услугу електронске контроле пријава, каже она.
Од око 330.000 фирми и радњи у децембру је зараде и доприносе исплатило 95.000 послодаваца. Више од 97.000 послодаваца „заборавило” је да својим запосленима исплати зараде, док је плату без пореза и доприноса током децембра измирило око 6.000 послодаваца.
Драгољуб Рајић из Уније послодаваца Србије каже да не треба очекивати драстичнији раст броја уредних послодаваца док се не изврши темељна реформа пореског система и то у делу опорезивања зарада.
– Ако се ништа не предузме, него се текстилна индустрија и даље буде опорезивала по истој стопи као дуванска или туристичке услуге, које имају неупоредиво већи промет, онда ће ускоро сваки други, а не сваки трећи радник остати без уплаћених доприноса, каже Рајић.

Ј. Петровић

објављено: 14.02.2013.
 

недеља, 10. фебруар 2013.

Pokvareni ljudi su uzrok svih problema

Čedomir Stojković, direktor Demohrišćanske stranke Srbije govori za ReStart o aktuelnoj političkoj situaciji, ciljevima i planovima DHSS-a, kao i o svojoj primarnoj profesiji – advokaturi, gde se za veoma kratko vreme dokazao kao vrstan poznavalac prava i ostvario izuzetne rezulatate u pravnim bitkama, što mu je donelo ugled i poštovanje od strane kolega, ali i više posla za advokatsku kancelariju „Batić“ u kojoj je partner.


Demohrišćanska stranka Srbije je ne tako davno prošla kroz jedan težak period, međutim, čini se da su te teškoće bile dobar uvod i trening za „neke nove klince“ na našoj političkoj sceni?
Izgleda da život ljude iskušava uvek na pravi način i u pravo vreme. Oduvek smatram da veličina političke ideje ne može da postoji bez veličine duha koji je nosi. Katkad se dogodi se u jednoj organizaciji nakupi previše „kukolja“ koji politiku posmatraju kao samozadovoljavajući ciklus u kome ništa sem sebičnih interesa ne postoji. Ono što se događalo u našoj stranci posmatram iz dva ugla. Najpre je došlo do izvesnog pročišćenja. Kukolj se okupio sa jedne strane i ispostavilo se da ga mnogo ima. Ispostavilo se da je snažan. I ispostavilo se da nije na vreme uočen. Kasnije se ispostavilo da su se oko tog kukolja okupili i neki drugi, koji nemaju nikakve veze sa našom strankom, ali kako „svaka ptica svome jatu leti“ tako je i „kukolj“ pronašao podršku, što nije teško kada imate za cilj da rasprodate sve ono što je vredno. Sa druge se strane okupilo sve ono što je čestito, časno, ponosno. Naspram njih smo se okupili mi, kao ljudi koji su verovali u kategorije kakva je čast, moral, entuzijazam, viši cilj. Koji su verovali u prijateljstvo i u to da je dobar i čist odnos među ljudima jedina garancija svakog napretka, duhovnog, ekonomskog, političkog i svakog drugog napretka, ličnog ili kolektivnog. Zato što smo imali veru u sve ono čemu nas je osnivač i prvi predsednik stranke dr Vladan Batić učio svojim delima i rečima, zato smo iako smo bili nepripremljeni, iako je napad došao bez „objave rata“, iako smo bili i u zasedi i na vetrometini napada, uspeli smo da verujući jedni u druge i u ciljeve koje želimo, na krilima sećanja na naše velike prethodnike, ni za jedan čas ne odstupajući od ideala koje nam je utkao dr Vladan Batić, pobedimo sve licemere i sebičnjake. Ali takođe, borba koju smo vodili nas je sve učinila iskusnijim. Učinila nas je zrelijima. A lojalnost jednih u druge je povećana na najveći stepen. To su sada neraskidive veze ljudskosti. Sve što vas ne ubije, ojača vas. To kod nas ljudi sada prepoznaju. Za razliku od antičke Grčke, ovi Spartanci ne samo da su pobedili Persijance, već su i preživeli. Plodove tog našeg sazrevanja uskoro će ubirati cela Srbija.
Šta je primarni zadatak DHSSa u narednom periodu?
Naša strategija za 2013. godinu treba da ostvari 5 ključnih ciljeva. Prvo, očuvanje stvaralačkog sistema vrednosti unutar naše stranke. Drugo, uključivanje u rad stranke što većeg broja časnih i stručnih ljudi kojima je stvaralaštvo izazov. Treće, na takvoj selekciji kadrova, uspostavaljanje efikasne unutarstranačke organizacije koja počiva na stručnosti, a kojoj će snažna etička komponenta biti jedina barijera u stvaranju, jer mi sada stvaramo stranku koja će biti za primer, ne samo u Srbiji već u Evropi. Četvrto, izuzetnu pažnju dajemo parlamentarnom radu. Kroz lupu naših stručnjaka se prati svaka odluka koju Narodna skupština donosi. Mi smo stranka koja ubedljivo ima najviše usvojenih amandmana po jednom poslaniku. Naš predsednik Olgica Batić u Narodnoj skupštini na najbolji način promoviše sve ono što naša stranka jeste i sve ono čemu teži. Sa druge strane, njeni istančani vrednosni i moralni kriterijumi unutar stranke hirurškom preciznošću postavljaju stvari na pravo mesto. I peto, paralelno sa organizacijom stručnih službi i tela unutar stranke razvijamo teritorijalnu organizaciju kako bi što većem broju ljudi dali priliku da politiku konačno dožive kao časnu disciplinu kojom se treba baviti radi opšteg interesa.
Koji je osnovni problem Srbije u ovom trenutku, odnosno šta je uzrok većine problema sa kojima se susrećemo?
Pokvareni ljudi su uzrok svih problema u ovom društvu. Tokom devedesetih mi smo sebi dozvolili da šljam ispliva na površinu. Od tada mnoge komponente te pokvarene mašinerije uspešno istrajavaju i stalno se prilagođavaju novim okolnostima. Oni konačno moraju da budu odstranjeni kao faktor koji može da utiče na društvene i državne odluke. Takvi ljudi, po pravilu nestručni, neće dozvoliti stručnjacima i časnim ljidima da zauzmu ključne pozicije u društvu. Jer ovi drugi bi odmah odstranili ove prve. I tako se vrtimo u krug barem dve decenije. Šljam produkuje isključivo šljam. Takvi ljudi sa druge strane srpskom društvu nameću obrazac ponašanja koji je potpuno neprihvatljiv. I građani su svesni te neprihvatljivosti ali je opet dozvoljavaju, jer je ta pokvarena mašinerija uspela da od hrabrih i istrajnih ljudi koji su oduvek bili dominantna sila u Srbiji, načini jednu armiju kukavica koja se ili ne usuđuje ili je izgubila volju da se bori. Kada bi naši preci ustali iz vojničkih grobova – svoju decu bi proglasili neprijateljima, jer oni nisu ginuli da bi sadašnje generacije kukavički ostajale neme pred događajima koji i duhovno i ekonomski devastiraju našu državu. Oni su ginuli da bi sadašnje generacije stvarale i gradile. Da bi se što više dece rađalo. Nošeni takvim mislima, nisu se žalili na gladni marš preko Albanije. A oni koji su se vratili, odmah su pušku zamenili motikom i nastavljali da rade, srećni što mogu da grade. Prosečni savremenu Srbin postavlja uslove da bi radio. On neće da stvara. Njemu je „Sorajin dekolte“ ideal kojem stremi. Ministarstvo kulture decenijama na to ostaje nemo i ništa ne preduzima. Predstave koje se izvode apostrofiraju našu nesreću umesto da probuđuju uspavane vrednosti. I onda u pojedinim selima se podiže spomenik Rokju Balboi, jer je jedan američki film uspeo da implementira više vrednosti nego naše Ministarstvo kulture za dve decenije. To je bruka i sramota našeg državnog i političkog sistema.
Iako je DHSS bio u koaliciji sa DS, u skupštini ste podržali neke zakone vladajuće koalicije, a čini se da su i oni poprilično naklonjeni vašim amandmanima?
Nismo podržali zakone vladajuće koalicije. Podržali smo odluke za koje je DHSS ustanovio da su dobre. A da li one dolaze od vladajuće ili nevladajuće koalicije, nas to ne zanima. Sve što je ispravno, uvek ćemo podržati. Nomina sunt odiosa, imena su nam mrska, i podršku dajemo nezavisno od stranačkih boja, kao što je i uskraćujemo po istom principu. Odluke donosimo na bazi savesti, stručnosti, opšteg dobra i napretka države i naroda. Sa druge strane, naš predsednik Olgica Batić je poslanik sa najviše usvojenih amandmana. To je zbog toga što je ona dosledna u primeni principa o kojima sam govorio. Njeni amandmani su krajnje konstruktivni, nikad destruktivni, uvek stručni, i uvek u sebi sadrže mišljenje poznavalaca za konkretnu oblast. Pojedini ministri to uviđaju i onda usvajaju takve amandmane. Naravno ima i onih koji to ne uviđaju, ali takvi nikada neće progledati. Zato i neće još dugo biti ministri.
Kako biste ocenili dosadašnji rad Vlade Srbije?
Pre bih ocenjivao rad pojedinih ministara. Primećujem da je Ministarstvo pravde oprezno u donošenju odluka, što ohrabruje, jer su problemi u takozvanoj reformi napravljeni prvenstveno zbog nerazumne žurbe i brzine, a to je omogućilo da u donošenju odluka učestvuju oni koji nisu smeli da u tome učestvuju. Raduje me takođe što Ministarstvo inostranih poslova je javno gotovo neprimetno. Čini mi se da ministar Mrkić prionuo na posao bez namere da se lično promoviše, što se od karijernog diplomate i očekuje. Naravno, potpredsednik Vlade, Aleksandar Vučić je ključna ličnost u toj Vladi. Od njega se, čini mi se i najviše očekuje. Ali i rizici sa kojima se on suočava su najveći. Raduje što konačno imamo na takvoj funkciji nekoga ko ima petlju. Videćemo šta će budućnost doneti, ali svako za koga se pokaže da se protiv ogrezle korupcije bori iskreno može računati na podršku Demohriščanske stranke Srbije. Sa druge strane kompletna ekonomija, finansije, carina, i sve što ima veze sa novcem, je u rukama Mlađana Dinkića, jer u njegovom ministarstvu su sada koncentrisana sva „novčana ovlašćenja“. Ako nam standard ne raste, on je direktni krivac za to. Ako nam industrija propada, on je za to kriv, jer čovek je „ dominus et deus“ srpskih finansija i privrede čitavu deceniju, a Srbija mu uvek da par glasova više od onog minimuma da bi za navek ispao iz igre i konačno otišao pred istražne organe da opravda svoje veze sa Miškovićem, lopovluk u Nacionalnoj štedionici, kiparske pare, češki dug, sirijsku naftu, preprodaju iračkih potraživanja, o „burazerskim“ subvencijama da ne govorim. Sa treće strane Ministarstvo kulture i dalje ne čini ništa krupno, a društvo nam nikad nije bilo nekulturnije. Ali ipak je ovo Vlada kompromisa. Mene u toj vladi zanima isključivo iskrenost Aleksandra Vučića. Ako se ispostavi da je iskren, oceniću ovu Vladu pozitivno. U suprotnom, nestaće sa političke scene.
Nedavno je Vlada Srbije poljuljana aferom za koju SPS tvrdi da je namerno montirana. Vaš komentar?
Nema efere koja nije namerna. Samo je pitanje šta je čija namera. Ako ministar unutrašnjih poslova „nikada nikog nije poznavao“, ko onda treba koga da poznaje. Javnost u Srbiji nije zaboravila aferu „Kofer“. Ako je Dačić iskren, neka potpiše nalog za hapšenje Radulovića. Sa druge strane, činjenica je da su srpske službe bezbednosti često umele da izmisle afere. I Zorana Đinđića su optuživali da je povezan sa kriminalnim miljeom i javnost je shvatila da je to izmišljotna tek onda kada su ga kriminalci ubili. Ja postavljam drugo pitanje, ko je stvorio Darka Šarića? Ko mu je iz službi davao informacije? Kako je moguće preko Grčke na teritoriju Srbije „u cugu“ uneti deset tona heroina, a onda to dalje preneti u Evropsku uniju? Ko je dekretom postavljao carinike koji su na to žmurili? Ko je Raduloviću javljao da baci u more narkotike jer mu se od strane Grčke sprema kontrola na brodu, a grčka policija to javila našoj? Zašto su srpske službe o tome ćutale sve dok DEA nije preko Hilari Klinton „zavrnula uši“ tadašnjoj Vladi? Da nije bilo SAD, niko ne bi čuo za tog Šarića. A opet mnogi bi se svađali sa Amerikancima. Opet, ti Amerikanci se rukuju sa Dačićem. Sve dok mi imamo krizu poverenja u institucije, odgovor šta je namešteno, a šta se zaista desilo, ostaće enigma.
Obzirom da ste vrstan pravnik i advokat, kako ocenjujete najavljene reforme u sudstvu, a kako prethodnu reformu sudstva?
Čim je reforma pravosuđa tolika tema, jasno je kakva je ona bila. Nije bilo moguće toliko kompleksan sistem promeniti u jednom danu. Svi sudovi su do ponoći radili na jedan način, a onda kako je kazaljka otkucala dvanaest, sve se promenilo, jedni su ukinuti, drugi uspostavljeni, a sve bez ikakve mogućnosti za kontrolu. Prvo je trebalo uspostaviti apelacione sudove, a onda barem tri godine pratiti rad tih sudova i štimovati njihov sistem pre nego što se bilo šta drugo uradi u sudstvu. Tek potom je moglo da se govori o gašenju opštinskih i uspostavljanju osnovih sudova, a tek na kraju o reizboru ili opštem izboru sudija. Dakle, tek kada se realno profunkcionišu apelacioni sudovi moglo je da se dalje ide u reforme jer su ti sudovi trebali da budu kontrolna tačka za sve ono što bi se dešavalo u daljim promenama. Na žalost, želela se revolucija, a revolucija jede svoju decu. To se i dogodilo i sve je propalo. Na najavljene reforme nije moguće imati komentar, jer još niko sa sigurnošću ne zna šta da se sada učini i kako ispraviti. Konkretne predloge još čekamo. To nalikuje na gradnju solitera koji se nakrivi na pola gradnje, i onda da li ga rušiti ili ga ispravljati. Raduje oprez novog ministra. Videćemo kako će ići u praksi. Mi moramo da povećamo broj sudija. Apsurd je što zbog preopretećenosti sudstva imamo spore procese, ali niko da kaže javno – povećajte broj sudija. Kadrovska reforma je ključ svake reforme. Imamo broj sudija kao Austrija, ali Austrija nije imala privatizaciju, desetine hiljade radnih sporova, isto toliko krivičnih postupaka zbog krađe električne energije, PTT kablova, sporava zbog otkupa stanova, međe između njiva i ostalih problema, koji se tamo ne dešavaju. Mi moramo da zbog svih naših problema imamo barem duplo veći broj sudija od Austrije da bi sistem konačno profunkcionisao.
Koliko je teško baviti advokaturom u sistemu u kom se stalno najavljuju promene?
Metafizička istina je da sistem koji se stalno menja nije nikakav sistem. Ono što se stalno i nepredvidivo menja, to je definicija haosa. Možete da zamislite situaciju u zapadnim zemljama, gde otac uči sina o društvenim pravilima kojim ga je naučio njegov deda. Koliko se to jasno ureže u svest čoveka. Kod nas sve što kao pravilo zapamtite danas, sutra može biti krivično delo. Zamislite da put od Beograda do Niša danas vodi preko Kragujevca, a sutra se probudite i krenete tamo a on odjednom vodi preko planine Rudnik. Da li bi ste se slupali na krivini koju ne očekujete jer sinoć nije bila tu? I onda kada ste svesni takvih promena, ne preostaje vam ništa drugo nego da vozite polako i oprezno. Ali to će samo značiti da će vas države u kojima se to ne menja svakodnevno prestizati, jer građani tamo znaju puteve i voziće brže. Zato nas birokratija ubija. Ona nas sakati i uništava čovekovu volju da stvara. Pravosuđe treba da rešava probleme, a kod nas je pravosuđe samo po sebi problem.
Kakvu Srbiju Vi lično želite da vidite, i kao advokat, i ako direktor jedne političke partije, i kao čovek, pre svega?
Želim Srbiju u kojoj se svaki čovek ujutru budi oran za posao, željan dokazivanja. Srbiju u kojoj su mladi preplavili zelena polja na proleće. Srbiju u kojoj je svežina planinske rose vrednija od „Sorajinog dekoltea“. Srbiju u kojoj čovek posmatra čoveka kao prijatelja i partnera. Želim zemlju slobodnih ljudi, koji ne strahuju od toga kako će platiti račun za struju, kako će kupiti pelene. Želim državu u kojoj službenici pomažu građanima da započnu posao, da reše problem. Zemlju koja je srećna zbog onoga šta ima i koja prepuna ljudi koji podržavaju svaki entuzijazam. Srbiju koja pamti svoje pretke i nema dilemu za šta su se borili. Srbiju kao pesmu među narodima, koja se ne opterećuje tuđom mržnjom već neguje svoju ljubav. Koja Kosovo i Metohiju ne posmatra kao problem već kao nešto što smo sada izgubili ali sutra ponovo može biti naše ako to iskreno želimo. Srbiju koja zna da ne može sve učiniti danas, ali da može generacijama koje dolaze ostaviti povoljne uslove da ostvare svoju sreću i vrate sve što je izgubljeno. I konačno, Srbiju hrabrih i ponosnih ljudi koji sa osmehom na licu problemima gledaju pravo u oči, koji su ujedinjeni u nameri da poraze svaki šljam i koji bez ikakve sujete pružaju ruku svakom vrednom i poštenom čoveku, dajući mu vetar u jedra kako bi ostvario svoje velike poduhvate na sreću svih nas.
Verujete li da će se ostvariti?
Da ne verujem, preselio bih se na Muta Utu i uživao u izlascima sunca, a plemenite Mutuutućane podučavao filozofiji. I sve dok verujem, ostajem ovde da se borim i da branim sve ono do čega je svakom pristojnom građaninu stalo. A svakog čoveka dostojnog te plemenite misije, pozivam da mi se u tome pridruži.
 

субота, 9. фебруар 2013.

Koja je osnovna ideja Socijalne tržišne privrede?



Osnovna ideja Socijalne tržišne privrede jeste ideja Ordo-liberalizma, kombinacije političkog i privrednog liberalizma, s jedne strane, i koncepta reda (Ordo) preuzetog iz katoličke socijalne doktrine, s druge strane. Ordo - liberalizam bazira se na ekonomsko liberalnim principima privatne svojine i konkurencije, ali, za razliku od liberalizma, on zahteva jaku državu čiji su zadaci, pre svega, definisanje i stvaranje jednog regulativnog okvira, koji, ukoliko se za to ukaže potreba, može da se odupre moći tržišta.
Baza Ordo-liberalizma jeste način uređenog razmišljanja: privredno uređenje deo je društvenog uređenja, i mora da se uklapa kako sa njim, tako i sa njemu nadređenim društvenim vrednostima i ciljevima. Pod vrednostima i ciljevima podrazumevaju se ciljevi humanizma i hrišćanstva. Principi na koje se Socijalna tržišna privreda obavezuje, poznati su i drugim društvenim modelima, a reč je o sledećem:
• Princip supsidijarnosti: kadgod čovek može sam da se brine o sebi, država tada treba da se drži po strani;
• Princip solidarnosti: ako čovek ne može sam o sebi da se brine, onda društvo mora da pomogne;
• Princip individualnosti: čovek je u središtu društva. Ne treba čovek da služi kolektivu već kolektiv treba da bude sredstvo kojim se zadovoljavaju potrebe čoveka.
Slobodarski privredni poredak za osnivače Ordo-liberalizma ne razdvojiv od osnovnih ideja demokratije. Tržišna privreda predstavlja prenošenje demokratskih osnovnih načela na tržište, samo tržište nije ništa drugo do svakodnevno demokratsko glasanje kupaca o kvalitetu ponude. Stoga je za osnivače Ordo-liberalizma Socijalna tržišna privreda nezamisliva u nekom nedemokratskom društvu ( barem dugoročno).

Fondacija Konrad Adenauer
Socijalna tržišna privreda: osnovne ideje, principi i koncept / [ priredila] Fondacija Konrad Adenauer; [ prevod Ivana Antić] . – Beograd: Fondacija Konrad Adenauer, 2008 ( Beograd: Publish). – 27 str; 21 cm. – (Biblioteka KAS Ekonomija / Fondacija Konrad Adenauer) 11 str.

Манастир Дечани под опсадом албанских екстремиста

Руководиоци Општине Дечани и екстремне групе Албанаца желе да се пробију до манастира да би протестовали пред њим. КФОР и полиција блокирају кордонима приступ манастиру.
Због претњи руководства општине Дечани и групе Албанаца које већ данима организују демонстрације у овом граду против манастира Високи Дечани, а посебно због њихове намере да данас протестују пред самим манастиром, игуман манастира Високи Дечани архимандрит Сава одлучио је да затвори капије манастира за све посетиоце, први пут у току последњих 13 година. Приступ манастиру је блокиран снажним снагама полиције и КФОР-а уз учешће италијанских карабињера.
Већ данима манастир Високи Дечани мета је демонстрација које се одржавају у оближњем граду и изложен је опасности и великом притиску, најувредљивијим порукама и отвореним претњама поводом одлуке да се потврде имовинска права манастира. Овакво понашање које је директно у супротности са владавином права доживљава се као отворена претња светињи која је на листи Светске културне баштине УНЕСКО и која је већ четири пута до сада оружано нападана од стране оних који данас форсирају ову кампању. Према речима архимандрита Саве Јањића, игумана манастира Високи Дечани, намера демонстраната јесте да пред манастиром поставе плакате са увредљивом садржином, пре свега натпис ОВО ЈЕ НАШ МАНАСТИР - ДАЉЕ РУКЕ ОД НАШЕ ЗЕМЉЕ! и слично.
Игуман Сава наводи да су се на досадашњим протестима појављивале пароле и слогани да манастир Дечани није српски већ албански, да су монаси на силу окупирали манастир и многе друге нечасне оптужбе које имају за циљ отимање ове светиње, њене имовине и протеривање монаштва Српске Православне Цркве. Имајући све ово у виду, реч је о владавини терора у овој општини из које се сада покушавају протерати последњи преостали Срби, монаси, јер су сви други српски становници Дечана протерани одмах након рата. Игуман Сава још истиче да су ове акције праћене огромном медијском кампањом албанских медија, које гледаоце свакодневно засипају најневероватнијим неистинама с циљем да подстакну етничку и верску мржњу, иако је манастир за време рата помагао и албанским избеглицама и снажно позивао на поштовање права свих људи и мир у региону.